Hrvatska pošta stavit će u optjecaj 22. studenoga zadnje ovogodišnje izdanje prigodnih maraka iz serije „Moderna arhitektura i dizajn“. Motivi na markama su stambena zgrada u Ulici Matka Laginje 7-9 u Zagrebu, građena prema projektu Ivana Vitića od 1958. do 1962., i  kuća Kallina u Masarykovoj ulici 19 u Zagrebu građena prema projektu Vjekoslava Bastla od 1903. do 1904. godine. Autorica izdanja je Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba, dok su autori fotografija Alenka Lalić i Sandro Sklepić, fotograf iz Male Subotice. Nominalna vrijednost maraka označena je slovnom oznakom A što odgovara iznosu poštarine za pismo mase do 50 g u unutarnjem prometu te za dopisnicu/razglednicu u unutarnjem prometu. Marke su izdane u nakladi od 25.000 primjeraka po motivu u arčićima od šest maraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
 
Nove prigodne marke potražite od 22. studenog u poštanskim uredima ili na www.epostshop.hr.



 
Tekst pratećeg letka uz prigodnu poštansku marku napisala je dr. sc. Jasna Galjer, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu.
 
Početci moderniteta u zagrebačkoj arhitekturi vezani su uz planski program metropolizacije na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Središnja uloga u toj transformaciji grada na prijelomu 19. u 20. stoljeće pripada atelijeru Hönigsberg i Deutsch, prvih školovanih arhitekata u Zagrebu i prvih koji svoje radove izlažu zajedno s likovnim umjetnicima. Zahvaljujući mladim arhitektima, tvrtka je promovirala novi estetski svjetonazor koji urbanoj slici Zagreba i danas daje upečatljive akcente.
Najreprezentativniji je primjer kuća Kallina građena od 1903. do 1904. prema projektu Vjekoslava Bastla (Přibram, 1872. - Zagreb, 1947.). Nakon povratka u Zagreb sa studija kod rodonačelnika bečke secesije Otta Wagnera Bastl projektira niz oblikovno iznimno uspjelih rješenja uglovnica kojima tipologiju trgovačko-stambene najamne zgrade pretvara u poligon za eksperimentiranje. Tipično za secesijsko iskazivanje prožimanja funkcije i umjetničkog poimanja arhitekture, kuća izvedena za vlasnika tada u Hrvatskoj najveće tvornice keramike, Josipa Kallinu, ujedno je snažna vizualna poruka u gradskom ambijentu.
Analognu metodu oblikovanja pročelja kao reklamnih površina Bastl je primijenio i na kući za ljekarnika Eugena Fellera s bocom Elsa-fluida u visini dvaju katova (ugao Jurišićeve ulice i Trga bana J. Jelačića, 1905. - 1906.), kao i na pročelju kuće s alegorijskim figurama zaštitnika liječničke profesije za dr. Eugena Rada (Trg bana J. Jelačića 5, 1904. - 1905.). Poput glasovite bečke Majolikahaus Otta Wagnera, pročelje kuće Kallina obloženo je visoko glaziranim keramičkim pločicama i odlikuje se izrazito efektnim kolorizmom. U bogatoj ornamentici dominiraju frizovi pločica s motivima šišmiša, lopoča i crvenih ruža sa stiliziranim peteljkama. Središnji je vizualni akcent zaobljeni ugao s raskošno ukrašenim paučinastim ogradama od kovanog željeza i podnicama od armiranog stakla. Visokoestetizirano oblikovanje svrstava kuću Kallina u vrhunska ostvarenja suvremene arhitekture u srednjoeuropskom prostoru.
Nadimci „Šareni neboder“ i „Vitićev neboder“ na najbolji način ilustriraju ikonični karakter i popularnost jednog od vrhunskih ostvarenja arhitekture kasnog modernizma u Zagrebu. Izveden od 1958. do 1962. prema projektu arhitekta Ivana Vitića (Šibenik, 1917. - Zagreb, 1986.), „Šareni neboder“ ogledan je primjer stambene arhitekture, ali i promišljanja kvalitete svakodnevnog života. Riječ je o višestambenom kompleksu na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice koji je smješten u urbanom tkivu izrazite gustoće. Prostorni sklop stvara novu ambijentalnu cjelinu koja ovom dijelu grada daje nov identitet, s idejama o prostoru koje su i danas aktualne u suvremenoj kvartovskoj kulturnoj sceni. Karakteristično je za Vitićev pristup oblikovanju podjednaka pozornost posvećena arhitekturi i javnom prostoru koji postaje mjesto društvenih interakcija.
Umjesto zatvorenog bloka, stambeni kompleks sastoji se od dviju poluugrađenih trokatnica i soliternoga deseterokatnog objekta koji meandriraju u prostoru. Na taj se način otvara prostor trga s dječjim igralištem i javnim parkom. Djelomično otvoreno prizemlje uzdignuto je na stupove, a umjesto hodnika, prolazi u zgradi osmišljeni su kao sustav „ulica u zraku“ iz kojih se ulazi u stanove, a na zajedničkoj krovnoj terasi nalazio se bazen za djecu i sunčalište. Osim s obzirom na urbani kontekst, specifičnost kompleksa zasniva se i na rafiniranoj vizualnoj komponenti koja prožima i povezuje sve dijelove sklopa, od oblikovanja pročelja do interijera stambenih jedinica. Upravo zahvaljujući razigranom oblikovanju južnog pročelja okrenutog trgu, dinamične kompozicije u kojima se izmjenjuje ritam pomičnih drvenih brisoleja i ploha obojenih u žutu, zelenu, plavu i crvenu, koje se nerijetko uspoređuju s Mondrianovim slikarstvom, ova arhitektura postala je ikonični primjer modernoga kolektivnog stanovanja.