Hrvatska pošta stavit će u optjecaj 15. travnja 2024. nove prigodne poštanske marke iz serije „Hrvatski zaštićeni poljoprivredni i prehrambeni proizvodi“ čiji su ovogodišnji motivi Poljički soparnik / Poljički zeljanik / Poljički uljenjak, Varaždinsko zelje i Zagorski puran. Autor novih prigodnih poštanskih maraka nominalne vrijednosti 0,72 eura je splitski dizajner Duje Šegvić. Fotografije također potpisuje Duje Šegvić s iznimkom varaždinskog zelja koje je za ovu priliku snimio fotograf Željko Hajdinjak. Marke su izdane u arčićima od 9 maraka i u nakladi 25.000 primjeraka po motivu, a izdanje prati i prigodna omotnica prvog dana (FDC).
Nove prigodne marke mogu se kupiti u poštanskim uredima ili online na internetskoj stranici https://www.epostshop.hr/.
 
Tekst pratećeg letka uz prigodne marke napisalo je Ministarstvo poljoprivrede.


Poljički soparnik / Poljički zeljanik / Poljički uljenjak
Poljički soparnik/ Poljički zeljanik/ Poljički uljenjak tanko je razvaljano tijesto u obliku pogače punjeno blitvom i crvenim lukom i ispečeno na užarenom otvorenom ognjištu na žaru posuto pepelom. Okruglog je oblika, promjera od 90 do 110 centimetara. Površina pečenog soparnika premazuje se maslinovim uljem i stučenim ili sitno nasjeckanim češnjakom. Ispečen i premazan, Poljički soparnik reže se tako da se dobiju komadi u obliku romboida. Boje je od svijetlo žute do svijetlo zelene, mjestimično nagorjele i popucane kore, mirisa po drvu izgaranom na otvorenoj vatri i češnjaku. Rubni komadi su djelomično hrskavi, dok su komadi udaljeniji od ruba mekani i specifičnog okusa koji daje kombinacija blitve, maslinovog ulja i češnjaka.
Poljički soparnik/ Poljički zeljanik/ Poljički uljenjak obredni je, svečani pekarski proizvod iz nekadašnje Poljičke republike čija proizvodnja datira još iz doba turskih pohoda na priobalje i Dalmatinsku zagoru. Iz priča koje se prenose s generacije na generaciju i dostupnih starih zapisa zaključuje se kako je soparnik bio proizvod za siromašne. Oskudne prilike krševitog područja Poljica i neimaština stanovnika dovele su do toga da su poljičke žene svojom domišljatošću i vještinom od jednostavnih povrtnih kultura koje su im bile dostupne (blitve, crvenog luka i češnjaka), maslinovog ulja i brašna počele proizvodnju toga jednostavnog pekarskog proizvoda. Lokalno umijeće pripreme ovog proizvoda posebno dolazi do izražaja prilikom specifične pripreme rubova tijesta pri čemu žene rukama zavrću donje i gornje kore tijesta te ih spajaju tako da nadjev ostane između tih kora. Također, prije samog pečenja treba vješto i vrlo oprezno s drvenih ploča sinija položiti soparnik na ognjište. S obzirom na to da je vrlo tanak, prebrzo i nevješto rukovanje može uzrokovati izobličenje ili pucanje proizvoda čime bi Poljički soparnik izgubio svoj prepoznatljiv izgled.
Zemljopisno područje Poljica u kojem se proizvodi Poljički soparnik/ Poljički zeljanik/ Poljički uljenjak omeđeno je sa sjeveroistoka rijekom Cetinom, zapadno rijekom Žrnovnicom i južno Jadranskim morem. Naselje Poljica sastoji se od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica.

 
Varaždinsko zelje
Varaždinsko zelje povrtna je kultura dobivena od autohtone čuvane sorte varaždinski kupus. Glavice Varaždinskog zelja plosnate su, u gornjem dijelu zbijene, u donjem ponekad rahle. Ovojni listovi dobro obavijaju glavicu, a nastupom tehnološke zrelosti rub vanjskog ovojnog lista u većini slučajeva počinje se uvijati prema gore. Plojke listova tanke su i imaju izražene lisne žile, a boja listova je svijetlo maslinastozelena. List Varaždinskog zelja toliko je tanak da se prilikom stavljanja na dlan ruke naziru vrhovi prstiju ruke, a pritom je elastičan i čvrst. Varaždinsko zelje je gorkasto-ljutkastog okusa i oštrog mirisa po svježem zelju. Pripada grupi kasnih sorti otpornih na hladnoću, a može se proizvoditi i kao rano zelje. Odlikuje ga visok sadržaj suhe tvari i iznimno visok udio šećera.
Zbog svojih elastičnih i tankih listova te gorkasto-ljutkastog okusa Varaždinsko zelje postalo je nezamjenjiva namirnica u pripremi hrvatskih tradicionalnih jela. U proizvodnji Varaždinskog zelja bitna je vještina lokalnih proizvođača osobito u fazi berbe u kojoj gotovo uvijek sudjeluju članovi obitelji, i to više generacija prenoseći pritom iskustvo i vještinu ručne berbe. Za ručnu berbu važna je osobna procjena berača koja se temelji na iskustvu i znanju potrebnim za procjenu zrelosti glavica za branje. Pregledom i opipom berač procjenjuje glavice i provodi selektivnu ručnu berbu kojom se osigurava branje glavica u optimalnom stupnju tehnološke zrelosti. Ručna berba pridonosi i boljoj očuvanosti glavica zelja te izostanku oštećenja koja se javljaju prilikom strojnog ubiranja glavica. Dugogodišnjim uzgojem i stečenim znanjem o uzgoju Varaždinskog zelja u specifičnim uvjetima proizvođači su uspjeli dobiti proizvod s posebnim svojstvima koja se zbog posebnosti tla, klime, reljefa, ali i utjecaja ljudskog faktora ne mogu postići u drugim zemljopisnim područjima.
Jedna od prednosti Varaždinskog zelja njegova je prikladnost za proizvodnju na otvorenom. Zbog otpornosti na niske temperature Varaždinsko zelje ostaje na polju do kasne jeseni zbog čega se ne treba dodatno skladištiti. Proizvodnja Varaždinskog zelja ograničena je na područje unutar administrativnih granica Varaždinske županije.
 

Zagorski puran
Zagorski puran svježe je pureće meso autohtone hrvatske pasmine zagorskog purana dobiveno od purana i purica uzgojenih metodom slobodnog uzgoja, što podrazumijeva ispašu na otvorenom. Upravo zahvaljujući ispaši i slobodnom kretanju na otvorenom, meso je izrazito sočno i mekano te umjerenog i ugodnog mirisa. Pasmina zagorski puran uzgaja se u Hrvatskom zagorju od druge polovine 16. stoljeća. Prema zapisima Magistrata mletačkog, u Hrvatsko zagorje je donesen iz Italije te je prema njima prvi pečeni puran bio na stolu lepoglavskih pavlina na Malu Gospu 1561. godine. Zagorski puran tradicionalno se uzgaja slobodnim sustavom držanja koji podrazumijeva da životinje veći dio života provode na otvorenom krećući se slobodno livadama, voćnjacima, šumarcima i drugim, vegetacijom bogatim staništima.
Na tržištu je meso zagorskog purana uvijek bilo prepoznato kao specijalitet, meso posebne kvalitete, a što je u izravnoj vezi s tradicijskom tehnologijom proizvodnje zagorskog purana koja se razvila i očuvala do danas u Hrvatskom zagorju. Zagorski puran meso je koje se tradicionalno konzumira u posebnim prigodama te je i danas najčešća pečenka tijekom blagdanskih i obiteljskih proslava.
Ime Zagorski puran usko je povezano s nazivom uzgojnog područja istoimene pasmine, Hrvatskim zagorjem, u kojem obitavaju četiri soja zagorskih purana koji se koriste za proizvodnju Zagorskog purana, i to: brončani, crni, sivi i svijetli. Proizvodnja Zagorskog purana održava se na zemljopisnom području Hrvatskog zagorja koje obuhvaća cijelo područje Krapinsko-zagorske županije, cijelo područje Varaždinske županije te rubne dijelove Zagrebačke županije koji graniče s Krapinsko-zagorskom i Varaždinskom županijom odnosno općine Brdovec, Mariju Goricu, Pušću, Dubravicu, Luku, Jakovlje, Bistru i Bedenicu.